Republika Hrvatska je ulaskom u EU preuzela vrlo strogu i rigoroznu legislativu u području klimatskih promjena koja je za poslovne subjekte, kao i lokalnu i regionalnu zajednicu, značila uskladiti se s osnovnim ciljem EU u tom području, a to je postizanje održivog razvoja uz mali ugljični otisak. U tom trenutku RH je bila podkapacitirana i što se tiče ljudskih resursa i financijskih sredstava jer se javna uprava doslovno “preko noći” morala uključiti u novi sustav politika i poslovanja u EU. Hrvatska udruga za smanjenje ugljičnog otiska (HU-CO2) osnovana je 5. lipnja 2012. na Svjetski dan zaštite okoliša, kao platforma za informiranje i educiranje poslovnih subjekata koji su obveznici iz preuzete legislative (tzv. operateri), ali i za informiranje i educiranje javnosti o pojavi ugljičnog otiska i utjecaju ljudskih aktivnosti na klimu, okoliš i zdravlje, kao i o socio-gospodarskim aspektima klimatskih promjena. Sjedište Udruge je u Zagrebu, a njeni su članovi ugledni visokoobrazovani i međunarodno prepoznati stručnjaci iz interdisciplinarnih područja, čije je područje djelovanja povezano s klimatskim promjenama, kao i stručnim, znanstvenim i praktičnim radom na smanjenju emisija CO2, bilo da se ono očituje kroz rad na projektima, sudjelovanje u kreiranju legislative ili slično. O radu Udruge te percepciji važnosti pitanja ugljičnog otiska u Hrvatskoj razgovarali smo s Marijom Pujo Tadić, dopredsjednicom Udruge.

Koji su ciljevi u ove tri godine postojanja Udruge ostvareni? Koliko ste kao Udruga uspjeli svoje ideje nametnuti nadležnima u državnim upravama i zakonodavcu?
S obzirom na važnost i aktualnost teme kojom se bavimo, postavili smo kratkoročne i dugoročne ciljeve koji moraju biti u potpunosti u skladu s politikom EU za Europu bez ugljika do 2050. godine i smanjenje emisije 80 - 95 % u odnosu na 1990. godinu.
Kratkoročno smo ostvarili većinu ciljeva jer smo prešli iz faze pukog informiranja obveznika i javnosti o pojavi ugljičnog otiska i utjecaju ljudskih aktivnosti na klimu, okoliš i zdravlje, u fazu savjetovanja istih tih subjekata o modernim tehnološkim rješenjima i tržišnim instrumentima koji smanjuju ugljični otisak, štede energiju i potiču ulaganja u obnovljive izvore energije, kako u poslovnom sektoru, javnim ustanovama, tako i u kućanstvima, što znači ipak postizanje određene razine svijesti. Što se tiče suradnje s javnom upravom i nadležnim državnim institucijama, mogu reći da smo tu više nego zadovoljni jer se pojedine članove Upravnog odbora Udruge konzultira i prilikom donošenja važnih strategija u tom području, kao što je primjerice slučaj s Niskougljičnom strategijom. Osobno sam članica Povjerenstva za međusektorsku koordinaciju za politiku i mjere za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama, i to Tehničke radne skupine za izradu Strategije prilagodbe klimatskim promjenama koja djeluje u okviru Ministarstva zaštite okoliša i prirode.
Treba uzeti u obzir da u RH nema puno stručnjaka koji se bave područjem klime i klimatskih promjena te da je ispreplitanje raspoloživih “ljudskih resursa” neizbježna pojava.

Koliko je stručna, a koliko šira javnost u Hrvatskoj osviještena o problematici ugljičnog otiska? Na koji način HU-CO2 pridonosi edukaciji javnosti o toj problematici?
Kao što sam prethodno istaknula, stručna javnost je zbog niza preuzetih obaveza iz legislative EU bila prisiljena u kratkom se roku upoznati s načinom funkcioniranja i poslovanja sukladno novim zakonodavnim okvirima i politikama EU, dok se šira javnost svakodnevno može upoznati i kroz niz članaka u tisku te kroz druge medije. Informacije o legislativi i Niskougljičnoj strategiji RH, kao i o budućoj Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama, mogu se dobiti na našim konferencijama i radionicama koje redovito održavamo.

Na web stranicama Udruge postoji kalkulator za ugljični otisak. Na koji se način ugljični otisak izračunava i koliki je trenutačni ugljični otisak Hrvatske?
Kao mjerna jedinica za izračun količine “emitiranog” CO2 uzima se tona CO2 po stanovniku. Hrvatski ugljični otisak je relativno manji u usporedbi s ostalim državama koje se smatraju razvijenijima. U EU imamo gotovo najnižu emisiju po stanovniku, točnije 6,2 t CO2/stanovnik. Međutim, otisak Hrvatske mjeren po jedinici bruto domaćeg proizvoda je veći od većine država EU, no to nije zbog toga što imamo ugljično intenzivnu industriju, nego zato što nam je mali bruto domaći proizvod. Važno je da se otisak smanjuje, a značajno razdvajanje ekonomije od emisije stakleničkih plinova počelo je oko 2002. godine. Hrvatska se treba razvijati uz smanjenje ugljičnog otiska i pri tome smanjivati ovisnost o uvoznoj energiji, iskoristiti prilike razvoja “zelene” ekonomije za nova radna mjesta, inovativna rješenja i rast gospodarstva.

Imate li saznanja koliki je ugljični otisak ambalažne i grafičke industrije u Hrvatskoj?
Nažalost, što se tiče Udruge trenutačno ne raspolažemo podacima koje bismo mogli vjerodostojno koristiti, ali upravo radimo na razvoju jednog projekta i proizvoda koji bi omogućio svakome da uz primjenu postojećih parametara može izračunati točan footprint, tj. svoj ugljični otisak.

Na koji je način moguće unaprijediti energetsku učinkovitost u grafičkoj i ambalažnoj industriji? Koliko su suvremene tehnologije koje su svakako revolucionirale i te industrije pridonijele smanjenju njihova ugljičnog otiska?
Grafička i ambalažna industrija, svaka na svoj način, ako su organizirane po načelima energetske učinkovitosti, imaju važnu ulogu u ukupnom smanjenju emisija CO2 jedne države i stoga im je neophodno posvetiti punu pažnju.
Naime, što se tiče grafičke industrije, osim primjene najnovijih tehnologija, potrebno je modernizirati i mijenjati postojeću manje učinkovitu opremu, prilagođavati radne procese, educirati osoblje, možda proizvoditi vlastitu energiju na mjestu potrošnje, unaprjeđivati izolaciju i sl.
Što se tiče ambalažne industrije, na nju se također odnosi prethodno rečeno, s tim da je zbog njezinih specifičnosti vrlo bitno povećanje sadržaja recikliranog materijala u sastavu nove ambalaže, kao i promidžba recikliranja i obnovljivosti.
Svakako bi za okoliš bilo najbolje kada bi se ostvario cilj zatvaranja kruga recikliranja i pretvaranja iskorištene ambalaže u novu gdje god je to moguće. Međutim, za to je potrebno omogućiti nabavu visokokvalitetnog i vrlo povoljnog recikliranog materijala.
Naime, smanjenje količine materijala koji se koristi za ambalažu vodi ka sveukupnom smanjenju emisije CO2 koja nastaje u tijeku životnog vijeka ambalaže od proizvodnje, transporta i primjene do reciklaže i, najmanje poželjnog, odlaganja, ako nema druge mogućnosti. Primjerice, sve su češće PET boce u čijem je materijalu čak 30 % materijala biljnog porijekla. Korištenje takvih poželjnih materijala u sve većoj mjeri, pridonosi smanjenju ukupnog ugljičnog otiska.

Pravilnik o ambalaži i otpadnoj ambalaži propisuje postupke i ciljeve u gospodarenju otpadnom ambalažom – smatrate li da je on postavljen tako da doprinosi smanjenju ugljičnog dioksida?
Trebamo imati na umu da su naši propisi usklađeni s Direktivama EU, a posebice u ovom području i s Direktivom 94/62/EZ o ambalaži i otpadnoj ambalaži gdje je postavljena obaveza ponovnog korištenja i reciklaže pred sve subjekte u lancu od proizvođača pa do krajnjeg korisnika, u postotku koje države odrede.
Što se tiče Pravilnika o ambalaži i otpadnoj ambalaži (NN 88/2015), zakonodavac je svakako prilikom donošenja istog morao imati na umu, pozivajući se na gore navedenu Direktivu, da se, prilikom propisivanja postupaka i ciljeva, u što većoj mjeri pridonese i smanjenju emisija CO2 jer je upravo to područje, osim prometa i teške industrije, identificirano kao područje koje najviše pridonosi visokom postotku emisija CO2.
Stoga mi se ciljevi u gospodarenju otpadnom ambalažom koja nastaje stavljanjem ambalaže na tržište na području RH (misli se na kalendarsku godinu), a koji su postavljeni navedenim Pravilnikom, ne čine niti prestrogi niti previsoko postavljeni, već nužni za očuvanje zdravijeg okoliša.

Na koji bi način po Vašem mišljenju trebalo stimulirati energetsku efikasnost pojedinih grana gospodarstva ili pojedinaca odnosno penalima kazniti one koji ne čine ništa kako bi pridonijeli smanjenju ugljičnog dioksida?
Energetsku učinkovitost možemo smatrati prioritetnom mjerom jer je to mjera koja je troškovno najisplativija, a, osim toga, za hrvatsko gospodarstvo vrlo značajna. U odnosu na druge mjere za smanjenje emisija, to je mjera koja sigurno najviše zapošljava domaću industriju. Poticanje treba nastaviti korištenjem sredstava koja se sakupljaju na dražbi emisijskih jedinica iz sustava za trgovanje emisijskim jedinicama, a programima financiranja upravlja Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Ta sredstva treba koristiti za projekte koji imaju najveću troškovnu učinkovitost. Treba imati u vidu da se industrija koja je u sustavu trgovanja emisijskim jedinicama ne može direktno poticati, jer se radi o javnim potporama koje su ograničene. Energetsku učinkovitost treba i dalje usmjeravati na zgradarstvo i potpore malim i srednjim poduzećima.
Potrebno je pomoći tvrtkama da razviju svoje kapacitete za proizvodnju opreme i znanje za usluge u području energetske učinkovitosti. Što se tiče penala, smatram da oni koji se na vrijeme ne prilagode novom načinu proizvodnje prelaskom na nove tehnologije koje im donose značajne uštede, sami sebe unaprijed penaliziraju, a što se tiče državne uprave koja je nadležna za penaliziranje sukladno legislativi i smjernicama EU i onoga što se od nas očekuje, mislim da tu neće biti milosti kao što nam primjeri iz dugih zemalja EU to pokazuju.

Kao što ste najavili, bit ćete jedna od govornica na 5. Svjetskom samitu u Kini. O čemu ćete govoriti i što očekujete od te konferencije?
Organizatori 5. Svjetskog samita u Kini (5th Low Carbon Earth Summit-2015), a koji se odvija pod zajedničkim nazivnikom “Aktivirajmo se u ponovnoj izgradnji čistog svijeta”, pozvali su me ove godine da održim predavanje o trenutačno jednoj od najosjetljivijih tema koja je vrlo aktualna i u SAD-u, a to je carbon tax, dakle porez na ugljik. Iako tema sadrži više ekonomske nego pravne aspekte, želja mi je prenijeti im iskustvo Hrvatske koja je kao članica EU uvela sustav trgovanja emisijama za velike operatere (onečišćivače) koji su u sustavu ETS-a, dok je za male onečišćivače, dakle non-ets sektor, predviđen sustav oporezivanja.
Carbon tax je porez koji se naplaćuje na sadržaj ugljika u gorivima, dakle riječ je o obliku cijene ugljika. Naime, ugljik je prisutan u svim gorivima (ugljen, nafta i prirodni plin), a kada se goriva spaljuju, ispušta se CO2. S obzirom da je znanstveno dokazano da CO2 pridonosi globalnom zatopljenju, osnovni cilj je smanjiti njegovo ispuštanje u atmosferu.
Emisije stakleničkih plinova usko su povezane uz sadržaj ugljika u pojedinim gorivima, a porez na ove emisije može se nametnuti oporezivanjem sadržaja ugljika u fosilnim gorivima u bilo kojem trenutku.

Razgovarala: Nataša Gajski Kovačić