Tu je prije svega riječ o tiskarama koje su u blokadi, a posluju pod nekim drugim imenom (vjerojatno su se iz određenog razloga i našle u financijskoj blokadi), o tiskarama koje ne isplaćuju plaće svojim zaposlenicima ili isplaćuju dio plaće “na ruke”, odnosno ne prijavljuju na zakonom propisani iznos, tiskarama koje ne zbrinjavaju otpad na pravilan način i tu stvaraju uštedu poslovanja. Također, problem je u neplaćanju kooperantima ili dobavljačima, nepostojanju osnovnih uvjeta zaštite na radu, prevelikom broju prekovremenih sati koji se ne plaćaju kako je propisano ili se uopće ne plaćaju.
Cijeli je niz nepravilnosti kako snalažljivi i moralno neosjetljivi mogu barem još malo poslovati u ovako neuređenom društvu. Oni ne bi trebali zaboraviti koliko je tiskarska branša međusobno usko povezana. Veći dio nas pohađao je istu školu, isti fakultet, družimo se, komuniciramo, izmjenjujemo iskustva. I kako onda neki koji posluju na gore navedeni način mogu, dugoročno gledano, uspjeti, izgraditi referenciju, uglednu tvrtku i s ponosom pogledati na ono što su postigli, izgradili...


Pad jednog carstva u godini dana i kolateralne žrtve

Ovako može izgledati postupni raspad jednog uhodanog sustava (tiskare nepoznatog imena), prije svega zbog niza pogrešaka vodećeg kadra.

Krizna godina/siječanj. Uprava je primijetila kako se prošle godine počeo smanjivati broj naloga, iako su izlazne cijene korigirane 20-tak posto. “Što sada učiniti?”- pita direktor vodeći kadar. Idemo uložiti u pogon, proširiti ga, sve kako bi uz što manje troškove, što brže i što kvalitetnije mogli proizvoditi. Ideja nije loša, složit ćete se... Dapače, taman se prošlih godina i nešto sredstava uštedjelo, baš za takve trenutke. Tiskara kreće u reorganizaciju poslovanja.

Krizna godina/ožujak. Sad je sustav jači, uprava zadovoljno trlja ruke. Pogon prepun, broj naloga se povećava... OK, naplata je sve gora, ali to je samo kratkog roka, zar ne? Tko se još zamara naplatom?! Nikad nije bilo problema, zašto bi bilo sada... Kolege pitaju direktora osjeti li se kriza u njegovoj tvrtki? “Kakva kriza”, kaže direktor. “Mi prepuni...idemo ISPOD cijena, ali nije bitno. Bitno je da konkurencija ništa ne radi. Zavladat ćemo mi tržištem” - slažu se kolege.

Krizna godina/travanj. Dobavljači postavljaju ono neugodno pitanje: zašto isporučeni repromaterijal još nije plaćen? Također i kredit za dva nova stroja stiže na naplatu, računi se gomilaju. Upravi nikako ne pomaže niti opće poskupljenje goriva, energenata. Što odgovoriti dobavljačima i kooperantima na brojne upite o neplaćanju? “Platit ćemo vam čim nama naši klijenti plate., znate kako je, pa tko danas plaća...”, govori direktor tiskare svojim partnerima. Kakav drugi odgovor da im ponudi? Počinju prve tenzije, osjeća se nepovjerenje u zraku. Pucaju prijateljstva, dobri međusobni odnosi, više nekako i zajednička druženja ne čine zadovoljstvo...

Krizna godina/svibanj. Direktor prima e-mail jednog dugogodišnjeg klijenta: “Pa kako ste odjednom tako skupi? Vaša konkurencija nam to odradi po puno nižoj cijeni”. Direktor ne razumije, zasigurno neka pogreška. Sutradan opet e-mail: “Jednostavno ste postali preskupi”. I kako dani prolaze, sve o čemu on misli je kako postati još konkurentniji. Uprava zatim poduzima sljedeće korake kako bi smanjila troškove. Otpušta 10 ljudi, mijenja provjerenog dobavljača, ali s najvećim postojećim dugom prema njima. “Ti novi dobavljači bit će presretni da rade s nama, ipak je kriza” – ponosno govori direktor.
Prva kolateralna žrtva: dobavljač br. 1 uslijed neplaćanja dugova tiskare.
Također, uprava odlučuje da se radnicima smanji plaća. Neka i oni osjete teret krize. Nije baš da su osjetili kada je tiskari dobro išlo, nije to baš fer, ali preživjet će. “Što će im novi auto svakih sedam godina”- uz podsmijeh komentira uprava.

Krizna godina/ srpanj. Direktoru nije jasno kako to da odjednom svi rade ispod cijene. Pa to je njegova politika poslovanja kako bi umanjio konkurenciju! Iznenađen je što isti način poslovanja počinju prakticirati i drugi. Samo je direktoru sve teže držati tako niske cijene. Čak i teže nego konkurenciji, jer on ispod cijene radi puna četiri mjeseca. Ne plaća više ni kooperantima ni dobavljačima. Dobavljači prijete tužbama. Kredit za otplatu stroja nekako se ostavlja po strani. “Kako konkurencija uspijeva opstati na tržištu?”- ne razumije direktor i traži objašnjenje svojih kolega. Nova odluka vodećeg kadra: ne plaćati prekovremeni rad, ako može konkurencija tako poslovati, možemo i mi. Moral opada, kasni se na posao, nervoza u pogonu, pet novih zaposlenika odlazi iz tvrtke. Tehničkom direktoru nije jasno kamo ti ljudi idu. Pa ipak je kriza, kamo će oni?

Krizna godina/kolovoz. Poneka ovrha kooperanata i dobavljača stiže tiskari na naplatu. “Ma ‘ajde, imamo sreće, barem nam na naplatu nisu sjele još one četiri tvrtke kojima smo dužni”. Nisu izdržali teret krize, slaže se uprava.
Kolateralne žrtve 2, 3, 4, 5, koje su u međuvremenu zatvorile vrata radi dugovanja tiskare.
Uprava se slaže da sad imaju premalo ljudi i mehanizacija ostaje neiskorištena. “Idemo prodati taj dio pogona” – na jutarnjem sastanku zaključuje direktor. Ono što je početkom godine kupljeno, više nije potrebno. Kreće prodaja dijela pogona, ali nitko ne kupuje, barem ne po ponuđenim cijenama. “Priča se da će druge dvije konkurentske tiskare uskoro zatvoriti vrata...sad se nekako lakše diše, ipak smo svojim cijenama smanjili konkurenciju” – zadovoljno će direktor i traži nadu u njihovoj nesreći...
Kolateralne žrtve 6, 7 – dvije tiskare

Krizna godina/listopad. Plaće kasne dva mjeseca. Pa otkud sad još i plaće isplatiti? Tko će poplaćati te kredite, odvjetnike koji ili naplaćuju usluge tužbe za ono što se tiskari nije platilo, ili pak zatežu plaćanja prema dobavljačima. “Sva sreća da ih imamo, bez njih bi tek bio problem u ovakvom sustavu” – tvrdi direktor. Iz pogona odlazi još petero ljudi ovaj mjesec... Uprava organizira krizni stožer: kako naplatiti i kako opstati u ovim uvjetima, glavna je tema hitnog sastanka. Ako treba, poduzet će se i zadnji korak, otvoriti sestrinsku tvrtku, maknuti sva sredstva s postojeće, postignut je dogovor. “To zakon dopušta, ali krenut će glasine” - brine se direktor, “...dobavljači sve znaju, neće nam ponovno isporučivati repromaterijal, ali barem ćemo biti čisti pred zakonom, kupiti nešto vremena”. Smišlja se novo ime, osniva nova tvrtka...dugovi se brišu.

Krizna godina/studeni. Upravi nije jasno zašto dobavljači više ne žele raditi s njima. Naime, neki bi još i poslovali, ali traže avansnu uplatu. Mnogo je dužnika propalo ili samo našlo načina da promijene koje slovo u nazivu i naprave isto što i uprava ove tvrtke... Nelikvidnost je uzela mnoge žrtve. “Kriv je sustav za to... ne mi, ne mi”, bijesno urla direktor. I zaboravlja da upravo ON čini taj sustav.

Krizna godina/prosinac. Kraj. Prihod nedovoljan, zaposlenici nisu dobili plaću od kolovoza. Nešto malo na ruke, no nije dovoljno. Još neki odlaze. To ionako više nije bitno jer i oni preostali vjerni kupci odustaju od suradnje. Nemaju povjerenja više ni u rokove isporuke ni u novi kadar. Osjećaju da nešto nije u redu s tom tiskarom, nisu spremni riskirati svoj ugled i poslovati dalje.
Ova je tiskara 8. žrtva globalne krize...

Kako izbjeći takav scenarij?
• Raditi ispod cijene znači propast sustava u cjelini.
• Optimizirati proizvodnju, prodati višak neiskorištenog strojnog parka, ako je potrebno, uz određena ulaganja i novac koji je pristigao od prodaje nepotrebnog, uložiti u ono što će omogućiti niže troškove proizvodnje.
• Ako je potrebno, provjerenom kadru i povećati primanja jer je upravo u kriznim vremenima potraga za takvim kadrom povećana. Ako je stvarno potrebno, smanjiti broj zaposlenih koji predstavljaju trošak, no i dalje ostaviti otvorena vrata kadru koji povećava obujam proizvodnje ili svoj posao obavlja uz najmanji gubitak vremena i pogrešaka.
• Maksimalno se osigurati u naplati. To je jedini način da i plaćanja prema kooperantima i dobavljačima održe dinamiku, da se održi likvidnost.
• Potruditi se održati imidž kvalitetnog dobavljača i u ovim vremenima, jer nakon što kriza prođe, takav će korektan način poslovanja biti višestruko nagrađen od kolega iz branše, dobavljača, kooperanata i samih klijenata.

Pripremio: Alan Vitas, mag.ing.graph.techn., Kerschoffset Zagreb d.o.o.