U veljači 2011. Agencija za okoliš u Velikoj Britaniji objavila je Life-Cycle Assessment (ocjenu životnog ciklusa nekog proizvoda) koja pokazuje da obična plastična vrećica ima duži LCA (ocjena trajnosti tog proizvoda) nego papir ili razgradiva vrećica. Izvješće je također naglasilo da se upotrebom svake PE-HD plastične vrećice gotovo 200 puta manje šteti okolišu nego pamučnom platnenom vrećom koju favoriziraju ekolozi i imaju manje od jedne trećine CO2 emisije od papirnate vrećice.
Izvješće je pokazalo da se 76 % laganih plastičnih vrećica ponovno upotrebljava i da ih 53 % kućanstava koristi kako bi u njima bacali smeće. Mnoga kućanstva ih koriste kako bi dodatno zaštitili kante za smeće, a i za mnoge druge namjene.
Izvješće čini važnu točku u terminologiji. Ono kaže kako bi trebalo izbjegavati “lagane vrećice” zvati jednokratnima ili za jednokratnu upotrebu, zbog toga što potrošači sve više koriste te iste vrećice višekratno za odlazak u kupnju. Osim toga, visok udio njih koristi se u zamjenu za novu vrećicu, a sekundarno iskorištavanje istih vrećica igra važnu ulogu u sprječavanju globalnog onečišćenja i potencijalnog globalnog zatopljenja.
U ožujku 2012. objavljeno je još jedno izvješće koje je stavilo ekološke značajke oxo-biorazgradive plastike ispred konvencionalne i razgradive plastike.
Postoje dva određena tipa biorazgradive plastike. Kompostabilna (poznata još i kao bioplastika) dizajnirana prema EN13432 ili ASTM D6400, koja se razgrađuje u posebnim uvjetima kakvi postoje samo u industrijskoj kompostani ili anaerobnoj digestiji i oxo-biorazgradiva plastika izrađena od polimera kao što su PE i PP, koje sadrže dodatne sastojke (koji ne uključuju teške metale) dizajnirana prema ASTM D6954 ili BS8472, koja se raspada na otvorenom prostoru ne ostavljajući za sobom štetne ostatke.
Generički naziv “biorazgradiva plastika” trebao bi se koristiti oprezno s obzirom da taj termin prouzrokuje mnoge zabune. Oxo-biorazgradivost definirala je CEN (Organizacija europskih standarda) kao “...raspadanje uslijed oksidacije i stanično posredovanih pojava, bilo istovremeno ili sukcesivno”.

Prednosti oxo-biorazgradive plastike
Dodatni sastojak (koji ne uključuje teške metale) dodan je uobičajenom polimeru koji se koristi pri izradi plastičnih proizvoda, a oxo-biorazgradivu plastiku moguće je proizvesti u tvornicama, na već postojećim strojevima i s istom radnom snagom. Taj se dodatak može dobavljati u neograničenim količinama.
Bitno je istaknuti da se oxo-biorazgradiva plastika NE raspada u male komadiće. Taj dodatni sastojak uzrokuje da se plastika pretvara u drugu materiju nakon primjene, samim abiotskim procesom u prisutnosti kisika, te mijenja molekularnu strukturu. Nije nužno da se nalazi u vlažnim i visokomikrobnim uvjetima. Na kraju samog procesa ona nije više plastika te postaje biorazgradiva kao i sam list u prirodi. Približno vrijeme raspadanja može se odrediti u samom procesu proizvodnje.
O oxo-biorazgradnji polimera istraživalo se na Tehničkom institutu za istraživanja u Švedskoj i na švedskom Sveučilištu na Odsjeku za agrikulturne znanosti.
Recenzirano izvješće pokazalo je da se 91 % biorazgradivosti događa na tlu u roku od 24 mjeseca, kako je i testirana u skladu s ISO 17556.
Vlade brojnih zemalja pažljivo razmatraju učinkovitost i sigurnost oxo-biorazgradive tehnologije prije donošenja zakona o obvezi korištenja te tehnologije: Pakistan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Mauricijus, Jemen, Iran, Srbija, Kosovo, Albanija i Brazil. Ni proizvođači ni trgovci iz drugih zemalja neće moći izvoziti svoje proizvode u te zemlje, osim ako im plastični dio proizvoda sadrži oxo-bio dodatak.
Kao što je objašnjeno, fazi razgradnje prethodi abiotski proces tj. raspadanje oksidacijom. Na kraju tog procesa materijal će se razgraditi u male komadiće koji više nisu plastika, što više neće imati nikakvog vizualnog efekta na kopnu ili vodenim površinama.

Sama po sebi oxo-plastika od velike je koristi za okoliš, ali uz dodatke materijala bit će bio-asimilirana u prirodnom okruženju u kojima se nalaze bakterije i gljivice.
Abiotska faza može trajati i kraće od tih već spomenutih nekoliko mjeseci, ovisno o vrućini, UV zračenju... Kako su neki fragmenti nevidljivi i netoksični na kraju te faze, nije ni važno koliko će im dugo trebati da se u totalu bioasimiliraju. Zanimljivo je istaknuti da materijalima poput grančica i slame koji su, jasno, biorazgradivi, treba puno duže nego oxo-biorazgradivoj plastici da se u potpunosti raspadnu.
Relevantni standardi za oxo-biorazgradivu plastiku su ASTM D6954, BS8472 i ISO 17556, zajedno sa standardom 5009/2009 i švedskim standardom SPCR 141. Također, francuska organizacija za standarde AFNOR je nedavno objavila Accord T51-808 za testiranje oxo-biorazgradive plastike. Ostale zemlje, poput Irana, Jordana, i Singapura također su objavile svoje standarde.

Hidro-biorazgradiva plastika
Hidro-biorazgradiva plastika, poznata kao kompostabilna plastika na biobazi, odlaže se u industrijsku kompostanu (kojih postoji tek nekoliko), te se biorazgrađuje u specijalnim uvjetima koji su uređeni u industrijskom kompostnom procesu. Preskupa je za svakodnevnu upotrebu zbog toga što stoji 400 % više od obične plastike. Također, navodi na pogrešno mišljenje da je razgradiva. Kada je nešto opisano kao razgradivo, običan kupac smatra da se može pretvoriti u kompost, ali prema standardima za tu vrstu plastike (ASTM D6400, EN13432 itd.), potrebno je da se pretvori u CO2 unutar 180 dana. Ne može se, dakle, od nje napraviti kompost, nego samo staklenički plin. Federalno vijeće za trgovinu SAD-a kazalo je da nije samo dovoljno prikazati da je testirani artikl ispoštovao ASTM D6400 ili D6868 (ili En13432 ili ISO ekvivalentima). Vijeće je ustanovilo da ti standardi “...vjerojatno ne predstavljaju vjerodostojne brojke odrađenog kompostiranja u komunalnim pogonima diljem svijeta”. Umjesto toga oni odražavaju “optimalne” (operativne) uvjete i ignoriraju razne varijacije u stvarnim operacijama tih istih objekata. Zbog tih varijacija, ispitni protokoli vjerojatno se ne repliciraju u tipičnim okruženjima kompostana. Dakle, zemlje čije lokalne kompostane (ako ih uopće imaju) djeluju drugačije od ASTM-a pretpostavki, uopće ne bi mogle kompostirati tu vrstu plastike. Nadalje, ne smije se opisivati kao “biorazgradiva” jer se ona raspada na komadiće na otvorenom prostoru, ali s obzirom da je testirana za razgradnju samo u posebnim uvjetima kakvi postoje u industrijskoj kompostani pri anaerobnoj digestiji, nije je poželjno odbaciti u okoliš. Također, nije baš praktična da se od nje izrađuju vrećice za kupnju jer ne mogu izdržati višestruko korištenje. Za razliku od oxo-biorazgradive plastike, ne može se proizvesti u postojećim tvornicama plastike na već postojećim strojevima i s već zaposlenom radnom snagom. Nije ni “obnovljiva” s obzirom da sadrži i do 70 % poliestera na naftnoj bazi. Duboko u odlagalištima može generirati metan, koji je staklenički plin mnogo snažniji od CO2. Oxo-biorazgradiva plastika ne raspada se duboko u odlagalištima i zato ne stvara metan. U suvremenom svijetu nije poželjno iskorištavati zemlju i vodu kao resurse za uzgoj žitarica kako bi se od njih izrađivala plastika. Ti resursi trebali bi se iskorištavati za proizvodnju hrane kako bi se riješio globalni problem gladi. Europski parlament donio je odluku da ne želi podržati iskorištavanje zemlje i vode kao resursa za proizvodnju bio-goriva (a isto obrazloženje vrijedi i za bio-plastiku). UN je objavio izvješće s istim stavom 31. ožujka 2014. U svakom slučaju, postojeći resursi nisu ni približno dovoljni za uzgoj usjeva kako bi se mogle proizvesti dovoljne količine plastike na biobazi koja bi zamijenila običnu plastiku. Ta se plastika ne može reciklirati s običnom plastikom. Uz to, obično je deblja i teža pa je potrebno više transportnih sredstava, što je još jedan negativan učinak na okoliš. Bio-bazirana plastika nije u skladu sa zakonima Ujedinjenih Arapskih Emirata, Pakistana i ostalih zemalja koje zahtijevaju oxo-biorazgradivu plastiku.
U svakom slučaju, ako se želimo odgovorno odnositi prema okolišu, nema puno smisla odabrati kompostabilnu plastiku koja se očito mora organizirano prikupiti prije nego što se može kompostirati. Za razliku od toga, oxo-biorazgradiva plastika može se ponovno koristiti i reciklirati tijekom svog vijeka trajanja. Ako se ni ona organizirano ne sakuplja, svejedno će se u konačnici raspasti i razgraditi u okolišu.

Više informacija potražite na www.symphonyenvironmental.co.uk i www.mirjanagojak.net.

Michael Stephen, Symphony Environmental Ltd., Ujedinjeno Kraljevstvo; Gojak Agenzia, Slovenija
Rad prezentiran na međunarodnom savjetovanju “Trendovi u ambalažnoj industriji”, FEST.A CROPAK 2014, 29. - 31. 5. 2014., Hotel Jezero, NP Plitvička jezera