Biti vjeran jednoj tvornici 45 godina, prolaziti kroz sve njene uspone i padove, lijepe i manje lijepe trenutke, pretvorbe i privatizacije, zasigurno nije jednostavan put. No kada je riječ o Dragutinu Špiljku, onda sve gore spomenuto dobiva sasvim drugu dimenziju. Gospodin Špiljak vjeran je Straži od svoje najranije mladosti. Počeo je kao tehnolog, a radni vijek završava kao generalni direktor i predsjednik Uprave te odlazi u zasluženu mirovinu. Stoga bolji povod za razgovor s njim ne treba dalje tražiti.

Od mladog i “zelenog” inženjera strojarstva do generalnog direktora vodi put dug 39 godina. Možete li se vratiti na početak tog puta i prisjetiti Vašeg prvog dana u tvornici stakla?
Da bih se prisjetio svog prvog radnog dana u Straži, moram se vratiti 45 godina u prošlost. Naime, 1966. godine, nakon završene srednje tehničke škole, počeo sam raditi u tvornici kao tehnolog za održavanje strojeva. Nakon svega sedam mjeseci odlučio sam nastaviti školovanje na strojarskom fakultetu u Zagrebu jer sam shvatio da je proizvodnja stakla zahtjevna tehnologija koja traži puno stručnog predznanja za prevladavanje praktičnih situacija i problema i, prije svega, za daljnje usavršavanje proizvodnog procesa. Uz to, ova je struka u Straži bila deficitarna pa sam dobio i stipendiju.

U tvornici ste, dakle, počeli raditi kao tehnolog. Je li ta bliskost s proizvodnim procesima bila presudna da razvijete ljubav prema staklu?
U Stražu sam se vratio 1972. godine, ponovno u održavanje proizvodnih strojeva. U to je vrijeme nabavljena nova, moderna oprema, tako da sam sa svojim kolegama radio na montaži i uhodavanju proizvodnje. Često smo znali ostajati u tvornici i čitavu noć sve dok ne bismo riješili problem. Uvijek je bio poseban užitak kad bi se nakon nekog većeg zastoja u proizvodnji pronašlo rješenje, a boce ponovno krenule transporterom od stroja prema hladioniku. Sve su to trenuci koji na neki poseban način pospješuju osjećaj zajedništva i lojalnosti, a staklo ti se naprosto “uvuče pod kožu”.

Možete li usporediti radne uvjete i tehnološke procese u tadašnjoj tvornici i danas? Koliko ste Vi pridonijeli takvom razvoju?
Narednih sam godina promijenio nekoliko radnih mjesta, vodio sam Službu održavanja, Službu proizvodnje te Razvoj i investicije. Bilo je to razdoblje intenzivnog razvoja Tvornice stakla Straža. Nabavljali su se moderni strojevi, gradile veće staklarske peći, povećavao broj pro­izvodnih linija, gradile nove hale... Iz tih je razloga trebalo prilagođavati organizaciju tvornice i zato smo kao vanjskog suradnika angažirali Zavod za organizaciju iz Ljubljane. Od ljudi iz Zavoda sam jako puno naučio.
Ipak, taj se investicijski period ne može usporediti s razvojem Straže od 1996. do danas – otkako je tvornica postala članicom Vetropack Grupe.
Teško je reći koliki je moj doprinos svemu tome. Sigurno je da sam se svih tih 40-ak godina, bez obzira na kojoj sam se poziciji nalazio, pa čak i onda kada sam obnašao dužnost predsjednika općine Pregrada, uvijek trudio napraviti najbolje i najviše za ovu staklanu. Neizmjerno sam ponosan što je Vetropack Straža danas moderna tvornica stakla koja kvalitetom proizvoda i organizacijom može konkurirati zapadnoeuropskim proizvođačima staklene ambalaže. Posebno me raduju reakcije naših umirovljenika, koji, nakon organiziranih obilazaka proizvodnog pogona, uvijek nahvale izgled tvornice – tehnologiju, urednost i čistoću, uvjete rada, zaštitu okoliša. To nam je najdraže priznanje.

U jednom ste trenutku proizvodne vode zamijenili političkima i vrijeme od 1986. do 1990. godine proveli kao gradonačelnik Pregrade. Što vas je motiviralo na taj potez i zbog čega ste se ipak vratili staklu?
Moj “izlet” u politiku počeo je 1978. godine, kad me Straža delegirala u Izvršno vijeće općine Pregrada. Nakon nekoliko godina izabran sam za predsjednika Izvršnog vijeća, a od 1986. do 1990. i za predsjednika Skupštine općine Pregrada. Istovremeno sam bio zastupnik u Vijeću općina Sabora Republike Hrvatske. Bilo mi je 39 godina i ove su dužnosti za mene predstavljale jedan novi izazov, a prije svega priliku da i iz te pozicije pomognem razvoju Tvornice stakla i cijeloga kraja.
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća Radna organizacija Straža raspala se na samostalna poduzeća. Spremala se privatizacija. Odlučio sam se, kao čovjek iz proizvodnje, u duši staklar, vratiti u novoosnovanu tvornicu stakla Straža na poziciju tehničkog direktora.



Devedesete godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su obilježile dvije stvari – rat i privatizacija. Kako je Straža uspješno preživjela oboje?
Pretvorba i privatizacija Straže provedena je prema svim zakonskim propisima; 51 posto dionica upisali su sitni dioničari (zaposlenici, umirovljenici), a preostalih 49 posto preuzeli su državni fondovi. Novoizabrani Upravni odbor me u jesen 1992. godine postavio za generalnog direktora Tvornice stakla Straža, u trenutku kad je poduzeće proživljavalo najteže trenutke.
Početkom rata i raspadom Jugoslavije izgubili smo velik dio tržišta. Strategiju prevladavanja krize vidio sam u cjelovitom reinženjeringu poslovanja i izvozu pod svaku cijenu. Pod takvim okolnostima nije bilo nimalo jednostavno preko noći pronaći nova tržišta, niti restrukturirati poslovanje. Bili smo svjesni velikog rizika i znali smo da u prvoj fazi nećemo poslovati s profitom. Nastojali smo što više smanjiti troškove, a povećati produktivnost. Iz tvrtke smo izdvojili one organizacijske jedinice koje nisu imale direktnu vezu s proizvodnjom boca (prehranu, transport, čišćenje, održavanje i dr.). Ušli smo u veliki poduzetnički rizik znajući da smo potpuno sami, da sve ovisi o nama, jer u tim vremenima, kada su propadale i mnogo veće tvrtke no što je bila naša, nismo mogli očekivati nikakvu potporu države. S vremenom se naša strategija pokazala dobrom jer ne samo da smo uspjeli “preživjeti”, nego smo znatno podigli kvalitetu proizvoda i ukupne organizacije poslovanja. U tim smo godinama čak izgradili staklarsku peć, što je bila investicija vrijedna ondašnjih 24 milijuna njemačkih maraka.
Ipak, teško bismo opstali sami. Trebalo je pronaći strateškog partnera koji će tvornici omogućiti dokapitalizaciju i brzo operativno, tehnološko i poslovno restrukturiranje. Zato je krajem 1993. godine potpisan ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji sa švicarskim Vetropackom, s ciljem da se što brže izjednači proizvodna tehnologija s onom koju su imale konkurentske tvornice stakla u zapadnoj Europi. Sredinom iste godine Stražu kupuje austrijski industrijalac Hofmann, da bi je nakon dvije godine, za kojih nije ništa investirano u tvornicu, prodao Vetropacku.

Vetropack Grupa iz Švicarske kompaniju je preuzela 1996. godine. Koje su promjene sa sobom donijeli novi vlasnici?
Novi su vlasnici u Stražinoj prostornoj orijentiranosti i proizvodnim potencijalima prepoznali mogućnost plasmana kvalitetne ambalaže na hrvatsko i nama susjedna tržišta. Mnogo se investiralo u proizvodna postrojenja i infrastrukturu, u samu organizaciju poslovanja. Od 1996., odnosno od kako je Straža u vlasništvu Vetropacka, u našu je tvornicu investirano više od milijardu kuna pa je Vetropack Straža danas po mnogim parametrima jedna od najuspješnijih tvrtki Vetropack Grupe.
Često ističemo da smo imali sreću što su Stražu preuzeli vlasnici-staklari koji dijele istu opčinjenost staklom kao i mi. Pokazalo se da oni nisu “truli” kapitalisti kojima je jedini cilj iz tvrtke izvući profit. Svojim su postupcima, personalnom politikom, inzistiranjem na tzv. Vetropack kulturi pokazali da im je stalo do zadovoljstva radnika. Naši su ljudi jako brzo shvatili da moraju mijenjati od prije uvriježeno ponašanje. Ne kažem da je bilo lako, posebice onim starijima koji su veći dio radnog staža već odradili u onim “prošlim” vremenima. Međutim, u vrlo kratkom razdoblju ljudi su se prilagodili novim zahtjevima, učeći i mijenjajući se. Rezultati se vide u najsitnijim detaljima kao što su urednost proizvodnih pogona i radnih mjesta, poboljšanoj komunikaciji i, prije svega, produktivnosti.

Prelaskom na mjesto generalnog direktora i člana Uprave izgubili ste neposredan dodir s proizvodnjom. Koliko Vam je to nedostajalo?
Prelaskom na mjesto generalnog direktora i predsjednika Uprave nisam u potpunosti izgubio kontakt s tehnologijom. Tijekom prošlih godina provedeni su mnogi razvojni projekti u kojima sam se doista često i osobno angažirao, što znači da je bilo puno konkretnog rada u struci.

Početkom sljedeće godine odlazite u više nego zasluženu mirovinu. U čije ruke predajete odgovornost vođenja ovako velike i uspješne kompanije?

Vetropack Straža je posljednjih petnaestak godina ostvarila razvoj koji ne bi bio moguć bez jakog stručnog tima. Mojeg nasljednika nismo trebali tražiti izvan tvrtke, bilo je samo pitanje u kakvoj će postavi tim i dalje najbolje funkcionirati. Mislim da smo našli najbolje rješenje. Mjesto generalnog direktora i predsjednika Uprave Vetropack Straže od 1. siječnja 2012. preuzima Tihomir Premužak, dosadašnji direktor tehnike, koji ima veliko iskustvo u vođenju investicija i održavanja.

S obzirom na životno iskustvo u radu sa staklom i vođenju tvornice, pretpostavljamo da ćete zadržati određenu savjetodavnu ulogu. Na koji ćete način nastaviti sudjelovati u radu tvornice?
Siguran sam da ostavljam tvornicu u dobrim rukama i da mom nasljedniku neće trebati savjetnik. Ipak, ostajem “u vezi” sa Stražom. Na sljedećoj skupštini Vetropack Straže, koja će se održati u proljeće 2012., bit ću imenovan za člana Nadzornog odbora.

Vjerujemo da ste zbog brojnih poslovnih obveza mnoge stvari u privatnom životu stavili “na čekanje”. Kome i čemu ćete posvetiti najviše novostečenog slobodnog vremena?
Veselim se slobodnom vremenu i mogućnosti da se konačno posvetim svojim hobijima - vrtu, vinogradu, lovu, oldtimer motoru, putovanjima…

Što biste za kraj poručili našim čitateljima, ali i svim svojim dosadašnjim poslovnim partnerima i suradnicima?
Vetropack Straža je moderna tvornica koja proizvodi staklenu ambalažu vrhunske kvalitete. Ostavljam je u rukama vrijednih i stručnih ljudi, kojima ova staklana nije samo mjesto u kojem zarađuju za svoju egzistenciju. Ona je za njih mnogo, mnogo više. Ta njihova predanost je jamstvo da će Straža i dalje nastaviti istim putem.

(K. K.)