«
Povratak na sadržaj
Broj 3 | Godina 2010
Kamo ide industrija – modernizacija ili bankrot
U ovom tekstu opisana je sudbina jedne tvrtke iz našeg susjedstva koja je imala sve predispozicije da bude uspješna ne samo na lokalnom tržištu, nego i u europskim okvirima, ali je prije godinu dana konačno zatvorila svoja vrata i prestala s proizvodnjom. Tvrtku ćemo jednostavno nazvati “Tvornica” jer je ona to zaista i bila.
Poznati proizvođač fleksibilnih materijala, dakle Tvornica, bio je uspješna tvrtka još i u vrijeme bivše države (više od 50 godina). Zbog kapaciteta i suženosti lokalnog tržišta, od 1990. godine Tvornica je morala izvoziti više od 90 posto svoje proizvodnje i bila je prisutna kod svih važnijih kupaca u regiji i Europi.
Osnivač je bio veliki industrijski proizvođač koji je i kasnije, nakon osamostaljenja tvrtke, nastavio biti glavni dobavljač repromaterijala za daljnju proizvodnju.
Dakle, Tvornica je bila u prostoru osnivača koristeći kompletnu infrastrukturu kojom se mogla realizirati zahtjevna i kvalitetna proizvodnja.
Proizvodi su plasirani u različitim industrijskim područjima, a navodim samo neke koji su izuzetno važni s financijskog aspekta: prehrambena industrija, duhanska industrija, farmaceutska industrija, kozmetička industrija itd. Te su industrije visoko akumulativne, ali imaju i visoke tehnološke zahtjeve za proizvodima koji učestvuju u proizvodnji konačnog proizvoda.
Međutim, iako je Tvornica imala stalnu proizvodnju i relativno dobar proizvod na regionalnom tržištu, donesena je odluka koja je preko noći predmetnu tvrtku izbacila s tržišta i ostavila radnike kod kuće. Tržište nije bilo razlog za prestanak proizvodnje.
Prije svega smo isključili bilo kakve nepredviđene poslovne događaje koji su mogli utjecati na dnevno poslovanje Tvornice i tekuću likvidnost.
Koji su to onda čimbenici koji su utjecali na zatvaranje vrata tog poznatog proizvođača?
Rad se u Tvornici odvijao u tri smjene, a broj radnika je bio optimalan, ponekad je čak i nedostajalo ljudi za dužu proizvodnju. Dakle, broj radnika nije bio presudan.
Jedan od prvih elemenata koji sam naveo, dakle, tržišni dio, je bio zadovoljavajući, ali drugi – cijena - koji je izuzetno važan, ostaje pod upitnikom. I ovdje dolazimo na pola puta do konačnog odgovora što se dogodilo.
Cijena konačnog proizvoda je uvjetovana nekim vanjskim faktorima na tržištu i vezana je uz kvalitetu i uvjete u kojima se radi. Da bih pobliže objasnio prethodno navedeno, iznijet ću neke činjenice.
Tvornica je imala stroj za bakrotisak koji je kupila kao polovni vjerujući u njegovu dugotrajnu vrijednost i kvalitetu tiska koju može pružiti. Taj je pristup bio ispravan i vrijedio je za vrijeme kad je tehnološka generacija tih strojeva proizvedena.
Početkom 70-tih godina prošlog stoljeća postojali su veliki radni nalozi koji su trajali i po nekoliko dana, a vrijeme podešavanja je iznosilo tri do četiri sata za šest tiskovnih agregata. Uzimajući u obzir i druge tehničke parametre, kao mehanički pogon i kardanski prijenos, povezanost zupčanicima..., vrijeme pripreme je bilo u skladu sa zahtjevima i cijenom koja se mogla postići.
U međuvremenu su se uvjeti promijenili, što znači da su se veličine radnih naloga značajno smanjile te je vrijeme potrebno za podešavanje bilo i tri puta duže nego sama proizvodnja. To znači da je u jednoj smjeni bilo moguće proizvesti najviše dva radna naloga, a sve ostalo je bila priprema i podešavanje.
U takvim uvjetima tržište nije priznavalo visoke troškove rada, nego se cijena morala prilagoditi uvjetima koje je nudila moderna tehnologija – brza priprema – kratki radni nalozi, a ujedno i niži troškovi proizvodnje.
Proizvodeći, Tvornica je stvarala i gubitke uvjetovane tehnološkim mogućnostima koje je imala. Kupci jednostavno nisu mogli prihvatiti višu cijenu rada koju je ona nudila.
Dovoljno je samo navesti da je posljednji novi stroj Tvornica kupila još 1998. godine, gotovo deset godina prije zatvaranja, a i sve ostalo je bilo već relativno zastarjelo. Oglašavajući prodaju imovine, taj je zadnji stroj i našao kupca, i to po cijeni nižoj od tražene, a većina strojeva, kao i gore navedeni bakrotisak, ostao je u Tvornici i otišao u staro željezo.
Priča iz Tvornice je vrlo slična pričama nekih drugih tvornica u našem okruženju, a neki još uvijek pogrešno razmišljaju da je oprema jednom kupljena dostatna za duže vrijeme. Nažalost, to nije moguće, što će se najbolje pokazati u skoroj budućnosti kada naša zemlja postane članica Europske unije. Vrata koja se otvaraju i mogućnosti koje se nude tražit će one koji će biti u stanju brzo i kvalitetno odgovoriti zahtjevima kupaca i tržišta.
I na kraju se postavlja jedno retoričko pitanje koje je i banalizirano: “Može li se fićo na modernom industrijskom autoputu utrkivati s autima nove generacije?!”
Odgovor i zaključak prepuštam ipak čitateljima.
Ivica Šebalj, Bobst Group Central Europe s.r.o.
Osnivač je bio veliki industrijski proizvođač koji je i kasnije, nakon osamostaljenja tvrtke, nastavio biti glavni dobavljač repromaterijala za daljnju proizvodnju.
Dakle, Tvornica je bila u prostoru osnivača koristeći kompletnu infrastrukturu kojom se mogla realizirati zahtjevna i kvalitetna proizvodnja.
Proizvodi su plasirani u različitim industrijskim područjima, a navodim samo neke koji su izuzetno važni s financijskog aspekta: prehrambena industrija, duhanska industrija, farmaceutska industrija, kozmetička industrija itd. Te su industrije visoko akumulativne, ali imaju i visoke tehnološke zahtjeve za proizvodima koji učestvuju u proizvodnji konačnog proizvoda.
Međutim, iako je Tvornica imala stalnu proizvodnju i relativno dobar proizvod na regionalnom tržištu, donesena je odluka koja je preko noći predmetnu tvrtku izbacila s tržišta i ostavila radnike kod kuće. Tržište nije bilo razlog za prestanak proizvodnje.
Prije svega smo isključili bilo kakve nepredviđene poslovne događaje koji su mogli utjecati na dnevno poslovanje Tvornice i tekuću likvidnost.
Koji su to onda čimbenici koji su utjecali na zatvaranje vrata tog poznatog proizvođača?
Rad se u Tvornici odvijao u tri smjene, a broj radnika je bio optimalan, ponekad je čak i nedostajalo ljudi za dužu proizvodnju. Dakle, broj radnika nije bio presudan.
Jedan od prvih elemenata koji sam naveo, dakle, tržišni dio, je bio zadovoljavajući, ali drugi – cijena - koji je izuzetno važan, ostaje pod upitnikom. I ovdje dolazimo na pola puta do konačnog odgovora što se dogodilo.
Cijena konačnog proizvoda je uvjetovana nekim vanjskim faktorima na tržištu i vezana je uz kvalitetu i uvjete u kojima se radi. Da bih pobliže objasnio prethodno navedeno, iznijet ću neke činjenice.
Tvornica je imala stroj za bakrotisak koji je kupila kao polovni vjerujući u njegovu dugotrajnu vrijednost i kvalitetu tiska koju može pružiti. Taj je pristup bio ispravan i vrijedio je za vrijeme kad je tehnološka generacija tih strojeva proizvedena.
Vrata koja se otvaraju i mogućnosti koje se nude tražit će one koji će biti u stanju brzo i kvalitetno odgovoriti zahtjevima kupaca i tržišta
Početkom 70-tih godina prošlog stoljeća postojali su veliki radni nalozi koji su trajali i po nekoliko dana, a vrijeme podešavanja je iznosilo tri do četiri sata za šest tiskovnih agregata. Uzimajući u obzir i druge tehničke parametre, kao mehanički pogon i kardanski prijenos, povezanost zupčanicima..., vrijeme pripreme je bilo u skladu sa zahtjevima i cijenom koja se mogla postići.
U međuvremenu su se uvjeti promijenili, što znači da su se veličine radnih naloga značajno smanjile te je vrijeme potrebno za podešavanje bilo i tri puta duže nego sama proizvodnja. To znači da je u jednoj smjeni bilo moguće proizvesti najviše dva radna naloga, a sve ostalo je bila priprema i podešavanje.
U takvim uvjetima tržište nije priznavalo visoke troškove rada, nego se cijena morala prilagoditi uvjetima koje je nudila moderna tehnologija – brza priprema – kratki radni nalozi, a ujedno i niži troškovi proizvodnje.
Proizvodeći, Tvornica je stvarala i gubitke uvjetovane tehnološkim mogućnostima koje je imala. Kupci jednostavno nisu mogli prihvatiti višu cijenu rada koju je ona nudila.
Dovoljno je samo navesti da je posljednji novi stroj Tvornica kupila još 1998. godine, gotovo deset godina prije zatvaranja, a i sve ostalo je bilo već relativno zastarjelo. Oglašavajući prodaju imovine, taj je zadnji stroj i našao kupca, i to po cijeni nižoj od tražene, a većina strojeva, kao i gore navedeni bakrotisak, ostao je u Tvornici i otišao u staro željezo.
Priča iz Tvornice je vrlo slična pričama nekih drugih tvornica u našem okruženju, a neki još uvijek pogrešno razmišljaju da je oprema jednom kupljena dostatna za duže vrijeme. Nažalost, to nije moguće, što će se najbolje pokazati u skoroj budućnosti kada naša zemlja postane članica Europske unije. Vrata koja se otvaraju i mogućnosti koje se nude tražit će one koji će biti u stanju brzo i kvalitetno odgovoriti zahtjevima kupaca i tržišta.
I na kraju se postavlja jedno retoričko pitanje koje je i banalizirano: “Može li se fićo na modernom industrijskom autoputu utrkivati s autima nove generacije?!”
Odgovor i zaključak prepuštam ipak čitateljima.
Ivica Šebalj, Bobst Group Central Europe s.r.o.
