Interaktivan program obogaćen brojnim kvizovima znanja, praktičnim zadacima i novim informacijama zadovoljio je sva očekivanja Renate Tomerlin. Ipak, ostalo je i malo vremena za turistički obilazak Mumbajija i druženje s ostalim polaznicima.

Edukacijski program u organizaciji Svjetske organizacije za ambalažu (WPO), Indijskog instituta za ambalažu i Udruge ambalažera Ujedinjenog Kraljevstva u lipnju je održan u indijskom Mumbaiju. Bogat program i atraktivna lokacija - dojmovi?

Dojmovi su apsolutno pozitivni, od organizacije dočeka u zračnoj luci u Mumbaiju, sadržaja edukacijskog programa, smještaja, prehrane, zaposlenika indijskog Instituta za ambalažu, organizacije večere dobrodošlice, završne večere. Sve je funkcioniralo savršeno, a opet nekako u ležernoj atmosferi, bez pritiska. Iza sve te opuštenosti stajao je ogroman trud organizatora, posebno gospođe M. C. Dordi i njezinog tima, za koje nema dovoljno riječi hvale.

Poziv IAT-a da sudjelujete u programu Vas je ugodno iznenadio. Jesu li se Vaša očekivanja ispunila?
Da, poziv mi je bio ugodno iznenađenje. Kada je i moja tvrtka potvrdila moj odlazak i kad sam postala svjesna da ću stvarno putovati, nisam puno razmišljala što me očekuje. Detaljan program predavanja nije mi bio poznat unaprijed, kao ni svi sudionici edukacijskog programa. Sad kad su se dojmovi slegli, mogu reći da je program bio izuzetno dobro osmišljen, ispunjen da zadnjeg dana, ponekad i malo previše, a nova poznanstva s drugim sudionicima edukacijskog programa su neprocjenjiva, baš kao i poznanstva sa stručnjacima iz ambalažne industrije Indije.



Kako je bio koncipiran jedanaestodnevni program?
Program je bio koncipiran u obliku cjelodnevnih predavanja, prezentacija u kojima je ambalaža bila obuhvaćena sa svih aspekata. Tako smo prošli kroz sve vrste ambalažnih materijala, tehnika tiska, načina punjenja i pakiranja, kontrolu kvalitete za različite ambalažne materijale, primjenu zakonskih normi… Uz dio s prezentacijama imali smo on line trening s Institutom za ambalažu iz Ujedinjenog Kraljevstva koji je obuhvaćao strojeve za pakiranje i procese u proizvodnji.

Program je zamišljen vrlo interaktivno tako da smo sudjelovali u raspravama s predavačima (vodeći stručnjaci iz tvrtki za proizvodnju ambalaže, prehrambenih i farmaceutskih tvrtki te instituta za ambalažu). Svi smo imali različita iskustva u pojedinom segmentu ambalažne industrije pa su diskusije bile vrlo dinamične i zanimljive. Osim toga, svaki je sudionik trebao pripremiti prezentaciju o zemlji iz koje dolazi te o stanju ambalažne industrije i prezentirati posao koji radi.
Osim predavanja, imali smo i kvizove za provjeru znanja svaka tri dana prije predavanja. Nakon prvog kviza cijela je grupa ostala šokirana ozbiljnošću pitanja i pristupom testiranju jer smo na testiranje došli prilično nespremni. Zato smo za sljedeća tri kviza došli spremni, naoružani šalabahterima i s naučenim gradivom. Moram iskreno priznati da nisam toliko učila još od fakulteta.
Već prvog dana na otvorenju seminara dobili smo popis grupa u koje nas je podijelio organizator te je zadan projekt na kojem smo radili. Na grupi je bilo da odabere lidera i sve ostalo što je potrebno za izradu projekta. Prezentacija pred stručnim žirijem i ocjenjivanje projekta određeno je za zadnji dan programa.
I na kraju, uz sav taj program, imali smo organizirane posjete u nekoliko indijskih tvrtki, između ostalog u Cadbury i Rexam, koje su zaista na svjetskoj razini.
U dva tjedna imali smo i jedan slobodan dan koji smo iskoristili za organizirani posjet Mumbaiju sa stručnim vodičem koji nas je odveo u razgledavanje najzanimljivijih i najznačajnijih znamenitosti toga velikog, ogromnog grada.

Četrnaest sudionika došlo je “sa svih strana svijeta”. Koje su zemlje bile uključene?
Osim mene, iz Europe je bila predstavnica Latvije i mi smo bile jedine žene u edukacijskom programu. Nažalost, neke sudionice nisu uspjele dobiti vizu. Bila su tu i tri sudionika iz Turske, tri iz Nigerije, tri iz Indije, a Ghana, Južnoafrička Republika i Šri Lanka imale su po jednog sudionika.

Rad je bio organiziran u grupama. Kako su bili koncipirani zadaci?
Projektni su zadaci koje smo dobili prvi dan bili vrlo tematski različiti. Bili smo podijeljeni u četiri grupe. Zadatak grupe u kojoj sam ja bila možda je bio najljepši i najkreativniji – indijska rukotvorina. Konkretno, radilo se o setu od šest žlica od kokosova drveta koje smo trebali upakirati. Ostale grupe za zadatak su imale upakirati sapun, svježe marelice i trenirku. Organizatori su se u postavljanju zadataka potrudili da moramo raditi s različitim vrstama ambalažnih materijala, imati drugačiji pristup distribuciji, marketingu, plasiranju proizvoda, deklariranju…

Vaša je grupa odnijela i pobjedu u jednoj radionici...
Na tom projektnom zadatku osvojili smo prvu nagradu stručnog žirija u kojem su bili voditelj katedre za industrijski dizajn iz Mumbaija Kishor Munshi, dizajner iz tvrtke Jayna packaging Pvt. Ltd Haresh Mehta te predsjednik Instituta za ambalažu iz Mumbaija N. C. Saha.
Osmislili smo da naš poklon iz Indije bude suvenir s funkcijom, tako da tko se odluči kupiti takav poklon, dobije i set žlica koji će moći koristiti. Napravili smo stalak od kokosova oraha koji je poslužio kao držač za žlice. Sve zajedno smo upakirali u vrećicu od ručno rađenog papira koja se zatvarala vrpcom od jute na kojoj je bila knjižica s dva, tri poznata recepta s kokosom. Odabrali smo materijale koji su u Indiji izuzetno jeftini i lako dostupni. Također smo napravili ambalažu u kojoj će žlice i orasi biti distribuirani u trgovine. Cijena takvog poklona je definirana na 500 rupija, a u tu su cijenu uključeni svi troškovi. Nagradu smo osvojili ne samo zbog atraktivnosti ambalaže, nego i zbog cjelovito osmišljenog koncepta i pristupa. Ostale su grupe također imale atraktivnu ambalažu, ali im je žiri pronašao minuse ili u količini materijala utrošenog za ambalažu, nedovoljno dobrom pozicioniranju proizvoda... Svi smo bili pomalo iznenađeni ozbiljnošću kojom nas je žiri ocjenjivao i ispitivao na završnoj prezentaciji, ali je samim time osvojena nagrada još draža. Moram napomenuti da sam imala sreću jer sam u grupi imala sudionike koji su bili kreativni i osvojili su sve nagrade na kvizovima, tako da slobodno mogu reći da smo bili najambicioznija i najkreativnija grupa.

Jeste li dobili dojam stanja ambalažne industrije u zemljama iz kojih su ostali sudionici došli? Gdje je tu Hrvatska?
Nakon dva tjedna rasprava samo o ambalaži stekne se vrlo dobar dojam o situaciji u zemljama iz koje su dolazili sudionici. Latvija, Turska i Hrvatska su tu daleko ispred Afrike i Indije. Iako u tim zemljama leži ogroman potencijal i njihov razvoj ide vrlo brzo, jako se puno ulaže u edukaciju kadra, pokušavaju pratiti svjetske trendove, a mislim da obrazovnim institucijama ne manjka financijskih sredstava i vrlo će brzo biti na našoj razini. Iznenađena sam količinom znanja sudionika iz Afrike, pogotovo Nigerije, i stupnjem njihove razvijenosti.

Hoće li nove spoznaje i znanja usvojena u edukacijskom programu biti primjenjiva u Vašoj poslovnoj praksi?
Definitivno je ovaj edukacijski program proširio moja znanja, ne toliko u mojoj poslovnoj domeni, ali u drugim granama ambalažne industrije svakako. Mislim da su najzanimljivije stvari bile iz područja ambalaže za farmaceutsku industriju, gdje je Indija i inače lider.

Na kojem je stupnju razvoja indijska ambalažna industrija?
Imali smo sreću da smo obišli nekoliko tvrtki, od onih u kojima smo svi ostali zapanjeni kako je uopće moguće funkcionirati i raditi ambalažu za prehrambenu industriju, gdje nisu zadovoljeni ni minimalni uvjeti za zdravstvenu ispravnost, postrojenja su stara i dotrajala, rad je uglavnom manualni, pa do vrhunskih svjetskih korporacija poput Rexama, koji je druga tvrtka po proizvodnji metalne ambalaže u Indiji. Pravila za higijenu su vrlo stroga, laboratoriji za ispitivanje kvalitete vrhunski opremljeni, a kadar educiran uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama ili Ujedinjenom Kraljevstvu. Razlike su ogromne i nezamislive.

Domaćini su se zasigurno pobrinuli i da Vas upoznaju s turističkim znamenitostima Indije...
Da, kao što sam navela, domaćini su se potrudili i oko tog dijela našeg gostovanja u Indiji. U nedjelju je bio slobodan dan i imali smo organiziranog vodiča, klimatizirani autobus i osobu iz Instituta koja nam je pokazala najznačajnije zanimljivosti Mumbaija. Tako smo imali priliku vidjeti najveću praonicu rublja na otvorenom, Gate of India, viseće vrtove, zaljev, najveću tržnicu s odjećom, obućom i suvenirima, muzej i kuću Mahathme Gandhija, ručali smo u poznatom restoranu u centru grada, isprobali neke ulične specijalitete pod sigurnim vodstvom naših vodiča...
Inače, ja sam imala prilike djelomično upoznati Mumbai već prvi dan jer sam ostala bez prtljage koja je zapela u transferu u Istanbulu. S obzirom da smo prvi dan imali svečanu večeru u luksuznom hotelu, nije bilo nimalo primjereno pojaviti se u tenisicama i trapericama, tako da su mi domaćini organizirali vodiča i vozača za šoping u Mumbaiju. To je bilo jedno zapanjujuće i šokantno iskustvo te prvi susret s prometnim kaosom u tom gradu, ali i ljepotom tipične indijske odjeće, sarija, curti, šarenila boja i materijala.
U svakom je pogledu ovo putovanje jedno nezaboravno iskustvo. Indija je uistinu zemlja koja vas može očarati i zadiviti. Ako vam se i ne dopadne, mislim da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. (T. L.)