Iako nas je na većinu pitanja o aktualnom problemu označavanja ambalaže izvoznih proizvoda uputio na Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva RH podijelio je s nama zanimljive pojedinosti i aktualnosti iz svog područja djelovanja.

Hrvatska je na pragu ulaska u Europsku uniju. U kojoj smo fazi s pretpristupnim pregovorima s razine zaštite okoliša?

Krajem prošlog mjeseca otvorili smo pregovore o zaštiti okoliša, a već smo napravili dobar dio posla. Zbog blokade smo čekali više od godinu i pol da se otvori i to poglavlje. Očekujemo da ćemo ga zatvoriti do početka ljeta ili u ranu jesen. Moraju se obaviti konzultacije sa svim zemljama članicama EU, moramo im pokazati naša dostignuća.


Koje je područje bilo problematično? Gdje smo se trebali najviše prilagoditi? Prema Vašoj procjeni, kad ćemo ući u Europsku uniju?

U pregovorima sve mora “štimati”. Postoji popis stvari s kojima moramo doći pred Uniju i reći da smo spremni. Jedna od najvažnijih je naša administrativna spremnost. Suprotno razmišljanjima javnosti da u Hrvatskoj ima previše zaposlenih u administraciji, analize pokazuju da u našem sektoru ima premalo ljudi da bismo mogli obavljati sve poslove koje naše buduće članstvo u Europskoj uniji zahtijeva. Problem su i pojedine struke, kao što su to inženjeri strojarstva, elektrotehnike ili iz područja graditeljstva, dakle struke koje su u drugim sektorima daleko bolje plaćene nego u državnoj i javnoj upravi. Jedna od najvažnijih stvari zasad je priprema naših kapaciteta na svim razinama za buduće korištenje europskih fondova u području zaštite okoliša – riječ je o nepovratnom iznosu od 700 milijuna eura za prve dvije godine. Dodajući domaće sufinanciranje, mi računamo na investicije u visini od gotovo milijardu eura. Dakle, riječ je o investicijskom ciklusu koji će u ovo današnje doba sigurno biti značajan i održiv. Vjerujem da ćemo ući u Europsku uniju 2012. godine slijedom svih mojih iskustva i razgovara tijekom pregovora. Pozivani smo na sve sastanke, prisutni smo na svim razinama, a sa zakonima se moramo ponašati kao da smo već u EU. Europa je odlučila primiti nas u članstvo i imamo veliku podršku.


Kako procjenjujete ostvarene rezultate i gospodarenje ambalažom i ambalažnim otpadom s distance od četiri godine, koliko je Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu na snazi?

Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu bio je prekretnica u našoj politici prema gospodarenju otpadom. To je naš najuspješniji projekt. Pokazao je da gospodarenje otpadom može biti iznimno uspješno. U nekoliko mjeseci očistili smo Hrvatsku od velikog broja odbačenih boca. Pravilnik je bitno podigao svijest o okolišu i ljudi se danas prema njemu drugačije odnose. Danas na cesti nema boca, ali ni papira ili ostalog otpada. Također, otvorili smo vrata prema svim drugim programima gospodarenja otpadom i napravili iskorak - ulaganjima iz privatnog sektora i dobrom organizacijom uspjeli smo otvoriti nova radna mjesta. Danas imamo oko 4000 novozaposlenih u sustavu gospodarenja otpadom, imamo velike investicije i, što me posebno veseli, prepoznala nas je međunarodna zajednica. Nedavno sam prisustvovao svjetskoj konferenciji u okviru UN na kojoj je posebno istaknut dobar primjer Hrvatske. Naš sustav gospodarenja ambalažnim i ostalim posebnim vrstama otpada pokazuje se održivim i u doba svjetske fnancijske krize kad se raspada velik broj sustava gospodarenja posebnim kategorijama otpada u Europi. Jedna od potvrda je i poziv da u svibnju na konferenciji Komisije za održivi razvoj Ujedinjenih Naroda vodim Okrugli stol o otpadu. Malo pomalo Hrvatska postaje prepoznatljiva u svijetu i Europi, a Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu nam je osnova za razvoj čitavog sustava.


Neosporno je da su postignuti rezultati u zbrinjavanju PET ambalaže. Koji se napori ulažu da se cjelovito zbrinu i ostale vrste ambalaža koje u praksi nisu najbolje obuhvaćene?

Obuhvatili smo ambalažu za piće koja je najbrojnija na tržištu. S drugim vrstama ambalaža krenuli smo na način koji predlažu proizvođači – na sustav dobrovoljnog skupljanja. Za kompletnu plastičnu ambalažu napravljen je pogon za reciklažu u Gračacu koji bi ovih dana trebao krenuti s radom. U tijeku je i pilot-projekt odvojenog skupljanja u Zadru, a priprema se i u Zagrebu. Vjerujem da će rezultati biti dobri jer, zahvaljujući Pravilniku, ljudi žele sakupljati odvojeno i ostalu ambalažu i to im treba omogućiti. Što se tiče naknada za ostale vrste otpada, ne mislimo ih povećavati zato jer smatramo da sadašnja cijena uz ovakav dobrovoljni sustav može imati uspjeha. U čitavom dijelu gospodarenja posebnim kategorijama otpada najveći trošak odlazi na sakupljanje.


Pravilnik je doživljavao svoje prilagodbe i promjene. Kako biste defi - nirali najnoviji naputak koji su dobili proizvođači- izvoznici pića, napitaka i mliječnih proizvoda da na ambalaži za izvoz ne smije stajati oznaka o 0,50 kuna povrata?

Prije svega moram istaknuti da je naputak dao Fond, a ne Ministarstvo. Fond pojedine segmente, a koji ne ulaze u zakonske obveze, rješava u praksi svojim naputcima ili odlukama. Zbog atraktivnosti cijene otkupa ambalaže za pića činjenica je da je ona postala predmet široko razvijene kriminalne djelatnosti, ako smijem to tako nazvati. Radi se o tonama krijumčarenog otpada ili otpada koji se ponovno vraća u cirkulaciju. Mnogo toga je evidentirano i rješava se na sudu, ali postoji sitniji transport preko granice koji dovodi do toga da imamo mnogo ambalaže koja nije stavljena na tržište, vraća se iz susjednih zemalja, ali i dalje. Fond je istraživao godinu dana i ustanovljeno je da je to jedan od izvora dodatnog gubitka u sustavu poslovanja te predstavlja gubitak koji se mjeri u desecima milijuna kuna. Stoga je Fond odlučio da ambalaža koja je namijenjena izvozu nema oznaku za povrat. U Hrvatskoj i svijetu poznato je da se određeni proizvodi šalju u izvoz u posebnoj ambalaži. Ako želite nešto prodati u Francuskoj ili Nizozemskoj, morate napraviti ambalažu posebno za njih. Stoga pretpostavljamo da neće biti problem raditi za izvoz posebno označenu ambalažu.


To, dakle, nije izmjena Pravilnika u smislu zakonske obveze. Ipak, riječ je o velikim dodatnim ulaganjima za izvoznike, pogotovo u vrijeme recesije. Koliko se o tome vodila briga?

Bilo bi puno jasnije kad bi Fond iznio cifre o kojima je riječ. A riječ je o velikim sredstvima. Naputak je manje financijsko opterećenje za proizvođače nego što je u ovom trenutku opterećenje za državu, to jest za Fond.


Ne bi li kriminalna radnja trebala biti u nadležnosti institucija, npr. Carinske uprave, policije ili resornog ministarstva?

Da, u pravu ste. Krijumčari se djelomično “love”, ali sustav mora pomoći u tome.


Sukladno direktivama Europske unije, označavanje ambalaže je višejezično, transliteracija je dopuštena. Imamo primjer talijanske tvrtke koja svoje napitke u PET ambalaži izvozi u Mađarsku, dakle, uopće je nema na našem tržištu, ali ima deklaraciju na hrvatskom jeziku sa svim uzusima koji su propisani te s oznakom o 50 lipa povrata. Kako to spriječiti?

Problem je s ambalažom koja je na hrvatskom tržištu prisutna u velikom broju, primjerice Jamnica, Coca-Cola, pivo. Kad uzmete neki drugi proizvod koji je u drugačijoj ambalaži, trgovci ipak obrate pažnju o kakvoj je boci riječ i stavlja li se na naše tržište. Puno je teže u trgovinu donijeti deset “lažnih” boca koje inače nisu na hrvatskom tržištu, nego deset boca za mineralnu vodu koje trgovci automatski preuzimaju.


Neosporan je financijski gubitak Fonda. No zašto se problem rješava preko leđa proizvođača? Što će biti s onima koji neće postupiti prema naputku? Postoje li zakonske sankcije?

U Fondu je razrađena kompletna analiza, molim da njima uputite ova pitanja. Fond je zadužen za provedbu.


Da, ali Fond je u nadležnosti Ministarstva, vi ste osnivač. Trebali biste imati odgovore na određena pitanja.

Fond ima svoj Nadzorni odbor u kojem djeluju i članovi zaposleni u Ministarstvu. Od Nadzornog odbora Fond je tražio suglasnost za naputak i dobio je. No, predložili smo određeni grace period zato jer neki proizvođači imaju proizvedene etikete, pa čak i pripremljenu ambalažu. Radi se analiza troškova i razmatra mogućnost odgode primjene ovog naputka sve dok se ne razmotre i alternativna rješenja koja će mogućnost prijevare svesti na minimum.


Imate li alternativu? Razmišlja li se o nečem drugom s obzirom na nezadovoljstvo proizvođača?

Razmišlja se o vraćanju na sustav posebnog kodiranja – znak koji bi prema današnjem statusu tehnologije mogao puno toga riješiti tako da se očita povrat, da svaki od njih ima svoj broj tako da se ne može više od jedanput vratiti ista boca. To je još sve u fazi analize. Moramo biti potpuno sigurni da nećemo poremetiti sustav.


Što je s kodiranim vrećama?

One su i dalje u sustavu. Ali problem se stvara u trgovinama kad se nakupi veća hrpa ambalažnog otpada. Tu se teško može kontrolirati porijeklo boca. Ambalažni otpad i dalje se sortira i broji, postoje automatski uređaji.


Ne tako davno postojao je sustav u kojem su se boce vraćale u trgovinu uz predočenje računa. Tada nije bilo oznake na ambalaži, u dućanima su znali kakve boce primaju i nije bilo većih problema.

U takvom sustavu pojedinci moraju voditi računa o tome gdje su kupili koju bocu i nositi ih svaku u svoj dućan, to je problem. Današnji potrošač ima komfor vraćanja ambalaže bilo kada i bilo gdje. Treba naglasiti i pozitivnu socijalnu notu – neki ljudi se ipak uspijevaju prehraniti sakupljanjem ambalažnog otpada. To je dodana vrijednost.


Na koji način će se riješiti praćenje ambalažnog otpada ulaskom u Europsku uniju? Kako se danas prati?

Sve ovo što danas radimo u skladu je s propisima Europske unije. Posebna evidencija onoga što se stavlja na naše tržište i ubuduće će biti prema našem Zakonu.


Rekli ste da je spontano došlo do podizanja opće svijesti i odgovornosti prema zaštiti okoliša. Što se poduzima u smislu daljnje edukacije stanovništva?

Imamo dosta problema s komunalnim otpadom, s izgradnjom sustava i centara za gospodarenje otpadom. Postoje različite ideje, ali najviše nas brine razmišljanje pojedinih grupacija koje zbunjuju javnost da ne bi trebalo graditi centre na njihovoj lokaciji. Problem je u pomanjkanju odgovornosti za svoj otpad i to se širi od županije do županije. Ljudi moraju shvatiti da su dužni pobrinuti se za otpad koji su stvorili. Nažalost, mediji više vole probleme od načina rješavanja. Puno prostora daje se pojedincima koji grade karijeru u nevladinim udrugama govoreći iskrivljene stvari. Čovjek treba doći na javno smetlište i uvjeriti se koliko je tamo strašno. Kad kažemo da ih treba zatvoriti i sanirati, napraviti malu tvornicu za obradu otpada bez utjecaja na okoliš, oni govore da to nije dobro, a pritom ne nude druga rješenja.


Što biste poručili stručnoj javnosti - proizvođačima i korisnicima ambalaže?

Poručujem im da prihvate sustav koji je izgrađen i prihvaćen od strane javnosti. Smanjivanjem naknada nećemo riješiti problem. Ne vjerujem da se ovaj sustav može okrenuti na dobrovoljni i da će kao takav funkcionirati – bio bi na koncu sigurno skuplji. Smatram da smo uspjeli napraviti ravnotežu i da nema velikih troškova i gubitaka. Ono što bih ja očekivao od proizvođača i korisnika ambalaže jest da počnu razmišljati da zajedničkim naporima dođu do poboljšanja i novih ambalažnih rješenja koja omogućuju bolju reciklažu. Miješanje različitih materijala kad to nije neophodno je najčešći slučaj - primjer je PET boca za vodu koja ima PVC naljepnicu, što automatski poskupljuje reciklažu. Svijest proizvođača da pomažu u zaštiti okoliša ide u smjeru da se sutra počne razgovarati o nekim drugim problemima. Moja je želja da mi kao struka i oni koji moraju zbrinjavati otpad razvijemo dijalog. Zasigurno ima mjesta za daljnje dogovore i unaprjeđenje.
Drena Milijević